| < | prosinac, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
23.12.2007., nedjelja
Odluke...
|
... S obzirom na kalendarsko vrijeme... Na uskori prelazak iz ove (stare) godine u novu 2008-u...  ... Uvijek se govori kako je ovo... Pravo vrijeme za... Promjene... Nove odluke... Novogodišnje odluke... Nikada nisam previše pažnje obraćala na to... Koje je vrijeme donošenja odluka koje ću stvari pokušati u svom načinu života promijeniti na bolje... Raditi drugačije... Nekako kada bi mi došlo... /nešto bih osjetila u sebi/... Znala bih da sam tada spremna promijeniti to... Pod spremna mislim na one neke veće promjene u svom Životu... ... Iako postoje te neke manje stvari... loše i malo manje loše... :) Navike koje se tako lako s vremenom usade u nas... I postanu dio nas... /Koliko god mi to pokušali negirati.../ ...Ljudi su baš neobična bića što se tiče tih stvari... I čak iako znam(o) da nam većinom te neke navike ne donose gotovo ništa dobro... Teško je bez njih... Osjećamo se kao da nam nešto bitno nedostaje... ... A što se tiče moje promjene... Neko zadnje vrijeme... Kako se često neke nesuglasice ponavljaju s Njim... I kako se čini da ipak ovaj Život ne gledamo sličnim očima... Imam u sebi sve veći osjećaj kako sam spremna za jednu veliku promjenu... Na odvajanje od Njega... Na to da ipak svako od nas nastavi zasebno svojim putem...  Sjećam se kako mi je jednom netko rekao (ili sam možda pročitala negdje)... „Jednom zavezan čvor uvijek nanovo puca na istome mjestu...“ ... I ne mogu još ništa sa sigurnoću govoriti, jer često sam dosta neodlučna... I treba mi dosta vremena kako bih skupila dovoljnu dozu snage da to napravim... Da znam kako ću moći dalje i ispuniti ono rečeno i obećano... Jer toliko je vremena prošlo... I ma koliko možda neke ljude ne volimo na onaj način kako bi to oni željeli... Urezali su se u naša srca... jer veći ili manji dio života su prošli sa nama... i uvijek ostaju tu... Zbog njih smo dijelom to što jesmo... ... I zadnji put dok sam se rastajala na kolodvoru s Njim... Pala mi je na pamet ta misao dok sam ga gledala suznih očiju... Teško je ostavljati nekoga koga voliš... Duboko... I iskreno... Nekoga za koga bi uvijek napravio sve... ... Možda, previše filozofiram, ali... ... I kako me do sljedeće godine neće biti na blogu želim Vam svima sve najbolje tokom ovih blagdanskih dana koji slijede... Želim Vam blagoslovljen Božić... Da ga provedete u zagrljajima obitelji i ljudi koje volite... :)  A također i Sretnu novu 2008... I puno dobrih novogodišnjih odluka koje uključuju puno sanjarenja, ljubavi, sreće... i ostalih pozitivnih nijansi... :) ... |
25.11.2007., nedjelja
....
|
I opet me *dugo* nije bilo… Dijelom, kao da nisam ni osjetila da je prošlo više od dva mjeseca … (osim pri pogledu na kalendar … i navečer… kada bi mi nedostajalo toplih riječi sa dragih blogova koje nažalost nisam često stigla pratiti – potrudit ću se nadoknaditi to… :) ) ... Svašta se događalo… Bilo je tu svih boja… Nijansi koje volim i malo manje volim…  Od toga, da sam se prebacila sa redovnog studija na izvanredni kako bih se mogla više posvetiti poslu… Uostalom, tako sam i željela cijele ove i dijelom prošle godine otkako sam počela raditi u istoj firmi preko student servisa… A sada neki su mi pogledi u glavi drugačiji… ...“Čovjek valjda neke stvari shvati tek kada mora… Jer zaista je istina da čovjek često vidi samo ono što želi vidjeti… Tako je bilo i sa tim nekim stvarima na poslu… Koje su mi prije izgledale draže… možda ljepše u neku ruku... Sretnije… Šareno obojane… A sada kada sam napokon progledala što se tiče nekih ljudi, situacija i ostalog... Slika je ipak malo drugačija... No i dalje je to posao koji volim raditi... I dalje su tu neki ljudi koji su mi jako jako dragi... :) Pa onda (u velikoj većini vremena) oni nedostaci i crne mrlje izgube svoj smisao... ... I nekako dok većinu vremena provodim na poslu (i puno manje vremena imam za ostale stvare) shvatila sam... Da su Roditelji u pravu kada kažu - Prvo škola pa onda sve ostalo… :) Jer čim je „ozbiljan“ posao u pitanju, faks je uz to izgubio onaj primaran smisao… Najviše zbog toga jer mu puno manje vremena možemo posvetiti... a to dosta zna otežati situaciju vezano uz polaganje ispita i ostalog (jer nakako ispadnete iz tog đira tamo...) A roditelji kažu da se trebamo školovati kako na poslu ne bi bili tlačeni od strane nesposobnjakovića, lijenčina i sličnoga… Barem kažu da ako završimo faks nećemo imati toliko toga u svojoj radnoj okolini… Valjda…  Ja još uvijek nekako rado vjerujem u ono što mi otac govori… U ono što mi je govorio dok sam bila djevojčica… Klinka koja gotovo sve vjeruje… ... I puno sam se smijala u zadnje vrijeme… Jer dosta je ljudi oko mene koji mi uljepšavaju dane… Toplim riječima, širokim osmijehom, zagrljajem ili samo svojim prisutstvom... Jer zaista postoje ti neki ljudi koji se nađu često pored nas kada zatreba... Bilo na poslu, na putu do doma, kod kuće… Na Jugu… Naše Zvijezde... ... A i jesen je pridonijela tome da mi je osmijeh na licu… (jako volim jesen :) ) Duge šetnje prirodom… Šetnje ulicama obojanim u zlatne nijanse… Lišćem koje se vijori kako automobili prolaze… Ljudi kojima se često žuri i ne mare za ljepotu koja im je pred očima... „Naučio sam i ono što je bjelodano jasno svakom djetetu. Da je život zbirka malih života, od kojih se svaki živi po jedan dan. Da svakog dana treba otkrivati ljepotu u cvijeću i poeziji i u razgovoru sa životinjama. Da ne može biti ljepšeg dana od dana provedenog sa snatrenjem, zalaskom sunca i svježim povjetarcem. Ali nadasve sam naučio da je smisao života u tome da se sjedi na klupi uz staru rječicu, s rukom na njenu koljenu, i katkad, u dobre dana, da se i zaljubi.“ Mmmm, ma sami pogled na sve to...  A još su tu i pečeni kesteni koji svemu tome daju neki poseban čar… :) I prve pahulje… Snijeg i „grudanje“… Hladne ruke u Njegovim džepovima… Topla kava ili čaj... možda kuhano vino?.... :) I… Zajednički Osmijeh… … I plakala sam u zadnje vrijeme… Zbog nekih poteškoća na poslu… Manjka slobodnog vremena i nekih osoba s kojima se rijetko viđam, a željela bih drugačije… Zbog par filmova i knjiga koje su u meni probude neke nostalgije... Zbog Toše Proeskog… … Zbog nekih starih pjesama… Zbog Njega… … Ali ne mogu ne spomenuti još nešto... Nešto što me dugo držalo nasmijanu... i jako jako sretnu... Jer sam ponovno spoznala kako je Život neobičan... i divan u tim nekim stvarima koje nam donosi... Jer postoje ti neki ljudi... koje direktno ne poznajemo... Mislim, nismo se s njima rukovali, izmijenili riječi sa pogledom u oči... Nismo ih pitali čime se bave, da li su u vezi, gdje izlaze i koliko novaca zarađuju... Ali kada smo ih prvi put sreli (na tren pročitali njihove riječi na blogu) prepoznali smo se u Njihovim riječima i osjećali smo kao da ih poznajemo puno duže od tih par minuta... Jer postoje ti neki ljudi koji nas tako poznaju, a nikada ih u životu nismo vidjeli... ... i nedavno (preko dopisivanja mailom) shvatila sam kako sam se nesvjesno (poslovnom prigodom) vidjela sa jednom od blogerica koju pratim gotovo od samog početka... čije sam tekstove upijala jer ulijevali su u mene neki poseban osjećaj... osjećaj sreće kada mi je nedostajao... Onaj sanjarski osjećaj koji nam daje da često ovaj Život gledamo kroz *ružičaste* naočale... Pogledom djeteta... Zapravo, ona je jedan od razloga zašto sam i započela pisati ovaj blog... ... Dragonfly, veselim se daljnjem *slučajnom* susretu sa tobom... :) |
16.09.2007., nedjelja
Ima dana…
|
...kada osjećam kako Ključa krv u mojim venama. Sve se mijenja, A što je sa nama? Zar je zbilja moguće da neki ljudi ostave toliko traga u našim životima… Da nakon toliko zajedničkog provedenog vremena… Toliko smijeha… Tuge… Uspomena… …na kraju ipak opet ispadne da su jedno drugome bili samo… "U prolazu"…  I plakala sam noćas prisjetivši se riječi koje je taj dan tako hladno izgovarao gledavši me u oči: - Možda bi napokon zaista trebala prestati vjerovati u te svoje bajke… uostalom, svi već znaju kako su duge i sretne ljubavi bile moguće samo kod Pepeljuge i Snjeguljice!… … Grozno mi je bilo kako je moje snove usporedio sa Pepeljugom i njezinom izgubljenom cipelicom… Možda je to izgovorio u naletu emocija… Vjerojatno, opravdavala sam ga znajući kako nekada zna biti temperamentan… Ali svejedno… Takve su riječi zaboljele… Kao i onda kada sam bila djevojčica… I kada bih nekada dugo šetala livadama i zelenim parkovima… Ili sjedila pod onim starim hrastom… Sanjala… Pričala im neke svoje priče, A nitko od starijih nije razumio… … Tako je i on taj tren gledao u mene… Ozbiljno… Hladno… S pogledom neshvaćanja… A ja?... Zapitala sam se da li je zaboravio na onu djevojku koju je tako volio?!... Koja bi se često satima smijala bezbrižno kao dijete? Ponašalo neozbiljno i nasmijavala ga svojim glupavim ponašanjem?... A već sljedeći tren mogla biti „odrasla“ i pametno pričati?... Koja bi često plakala zbog tužnih filmova? Šutjela ispod zvijezda? Ostala zapanjena zbog Njegovog osmijeha? Gledala ga izgubljenim pogledom?... Vjerovala u ono Njihovo nešto… nepobjedivo…  Pričala mu o svojim snovima?... … Pa zar je cijelo to vrijeme nije shvaćao… Ili ona to zbog ljubavi koju je osjećala nije ni primijetila?… Zar je zaista uopće nije poznavao? Zar zaista ne zna da ona bez svojih snova, Svojih nekih pogleda na svijet, Šarenih boja koje vidi u ljudima… Ne bi bila uopće ona?... I da li je taj tren dok je izgovarao te riječi… To zbilja iskreno želio?... … ...Ima dana kada poželim Da sam ptica pa da odletim Prema nebu, Tamo je mirnije. Ima dana kada poželim Da sam dijete pa da zažmirim I da sanjam I da vjerujem… … I nekada se zapitam gdje je zaista granica?... U čemu leži točna istina?... Da li u onim riječima koje ljudi često izgovaraju u naletu bijesa, ljutnje… Emocija koje taj tren struje kroz njih?... Da li neke stvari zaista kažu samo da bi nekoga povrijedili ili u suštini tako i misle?... Često mislim kako ljudi u pijanstvu puno lakše naprave ili kažu neke stvari… Kako im alkohol jednostavno pomogne i odgurne ih od njihove nesigurnosti i nekog straha koji su trenutak prije osjećali… Kako se često ponašaju upravo onako kako bi često htjeli i inače… E pa tako je nekako i kod svađa… Tih prepucavanja koji ti dignu neki živac… I „natjeraju“ da kažeš nešto što si držao u sebi?... Možda… Da… ……. Neobičan je ovaj svijet… Život… Nepredvidljiv u nekim stvarima koje donosi… I neobičan po tome kako se neke stvari brzo promijene… I slika u trenu poprimi neke druge dimenzije… Oblik… Boje… I poantu… … „ Ponekad im i pričam o njoj. Pripovijedam im o tome kako je slatka i šarmantna i kako me naučila da gledam na svijet s njegove ljepše strane. Ili im kazujem o našim prvim godinama u braku, i o tome kako smo imali sve što smo trebali dok bismo stajali zagrljeni po južnim nebom osutim zvijezdama. U posebnim prilikama šapućem im o našim zajedničkim pustolovinama… Najčešće se, međutim smješkam i kažem da je ista kao i uvijek…“ (Zima za dvoje – Nicholas Sparks) ....dragi, i ja sam tebi uvijek samo nastojala prikazati tu ljepšu stranu života... |
06.09.2007., četvrtak
„U glavi mi se svađa gomila ljudi…
|
...“Nadam se da se ne čuje… A dijete u meni još uvijek se čudi… Kamo sve to putuje…“  Već sam vam pričala o tome… Kako sam u posljednje vrijeme svako malo pomišljala na „bijeg“… Želeći pronaći odgovore… Umiriti neku nervozu koju bih u zadnje vrijeme ponekada osjećala… Tugu koja bi se na trenutke skupila u meni… jer neke su se stvari gotovo iz korijena mijenjale… Zasigurno mi se „bijeg“ činio privlačnim jer ovdje u nekim trenutcima ni sama ne bih znala što osjećam… Što bih napravila sada… I kako dalje… I samo mi je na pameti bilo to… Htjela sam „pobjeći“ od tolikih pitanja koje sam dobivala sa strane od okoline… Nije ni bitno koliko daleko, samo da osjetim malo slobode… Mira… Uvijek nam se čini kako će negdje drugdje biti lakše… A odgovori koje želimo i tražimo?... Pokušavamo ih pronaći negdje tamo… ...“A zapravo su cijelo vrijeme pred nama… U nama… I mi smo najčešće svjesni toga, Samo ih ne želimo ili ne možemo vidjeti… … I sjetih se kako sam sredinom prošlog mjeseca šetala kroz Njegov grad… I osjećala miris Juga… I sjetih se kako sam Ga kradomice pogledavala sa strane dok mi je pričao o nekim svojim stvarima… Pogledavala mu polako lice dok je gledao prema moru...  Hmm, uvijek sam voljela njegove bore od smijeha oko očiju… iako mi se u zadnjih par mjeseci činilo da se zbog previše briga i obveza u poslu premalo smije… I prelazila sam očima polako preko vrata koji je nakrivio pokušavajući mi objasniti nešto vezano uz problem koji mu je iskrsnuo na poslu… I polako preko prsiju, trbuha…. Sve do stopala… Odmjeravala sam ga ponovno i ponovno upijajući svaki njegov djelić tijela… Svaki trzaj… pokrete koje je nesvjesno radio objašnjavajući i dalje taj problem s poslom… … Čudno je kako toliko sitnih pojedinosti zapamtimo na ljudima koje volimo… Na kojima želimo vidjeti i najmanji atom… Kako bi u mraku i među stotinama ostalih mogli prepoznati zvuk njegovog osmjehivanja… Njegov pogled kada je tužan… Kako mu se bore oko očiju stisnu kada jedva čeka reći nešto novo… Čudno je kako s vremenom… navikom… i osjećajima… Puno više toga upijemo nego smo zapravo svjesni… … I stajala sam tako pored Njega dugo… Barem mi se činilo tako… I pitala se kako je moguće istodobno nekoga voljeti… željeti mu sve najbolje u životu… Poznavati ga gotovo koliko i sebe… A opet se u istom tom trenu osjećati toliko dalekom od njega… Možda previše filozofiram… Možda je stvar zaista jednostavna… Ili voliš ili ne… Ali što postavlja i određuje granicu svega toga?…  ……………………. Ostani! – izusti bez glasa. To, začudo, zaboli Allie više nego što je očekivala. Ponovno brizne u plač, ali nije mogla ni riječi progovoriti. Napokon neodlučno odvrati pogled od njega i izvuče ruku iz njegove ruke. Uključi mjenjač i ovlaš pritisne na papučicu. Ako sad ne ode, neće nikad. Noah se tek malko odmakne kad auto krene. Gotovo kao u nekom transu promatrao je što se oko njega zbiva, kako se automobil polako okreće. Čuo je kako šljunak škripi pod kotačima. Polako su se kola okrenula na drugu stranu, prema cesti kojom će se vratiti u grad. Allie odlazi – odlazi! – Noah osjeti kako mu se vrti u glavi. Polako se kola udaljavaju. Mahnula mu je još posljednji put bez osmijeha prije nego što je ubrzala vožnju, a on joj je odmahnuo umornim pokretom. Najradije bi joj bio doviknuo: „Ostani!“ Ali nije izustio ni riječi, a nakon minute-dvije automobil je nestao i jedini preostali znaci njene prisutnosti bili su tragovi kotača. Dugo je još nepomično stajao. Otišla je isto onako nenadano kao što je i došla. Ovaj put zauvijek. Zauvijek. Sklopi oči i ugleda Allie još jednom kako odlazi u kolima koja je odnose od njega, a s njom i njegovo srce. Zima za dvoje - Nicholas Sparks |
20.08.2007., ponedjeljak
.................
|
...“I te sam noći preplivao Dunav, dubok i strašan. Oprosti velika reko, al' ja sam morao preko! … Dolazim“...  O, da… opet sam „pobjegla“… :) Bez velikih objašnjavanja i nepotrebnih analiziranja… Suvišnih pitanja da li je dobro to što činim… Jer premlada sam za takva preispitivanja (iako ih (ne)svjesno često radim)… I neke su me stvari previše svladale da ih u glavi proživljavam još koji put... Trebao mi je kraći odmor… Tako sam barem mislila… ... Samo sam spakirala neke najvažnije stvari i rano ujutro nestala na zakrčenim kolodvorima… Lagano i s osmijehom zakoračila među mnoštvo stranaca... I izgubila se u njihovoj masi… Ušla u prvi vlak koji je išao u željenom smjeru… A možda i prema Njemu… Nisam još taj tren bila sigurna želim li Ga vidjeti… I koliko bi međusobni pogled ili dodir mogao boljeti… Neobičan je osjećaj napraviti nešto tako odjednom slijedeći samo svoje srce… A pomalo se bojati i stavljati sa strane ono što razum govori… ... Sjećam se kako sam taj tren negdje u daljini čula... „Dolazim, sto dukata donosim, i kašmirsku maramu čudesnih boja. Dolazim, da te opet zaprosim, dok te drugom ne daju, ljubavi moja...“ ... Je li glupo što to nekada radim?... Pobjegnem daleko?... Ponekada se zapitam to… ali opet… Znam da sam sanjar… i da ću uvijek to ostati… I kako odrastam i sazrijevam u ovom betonskom svijetu sve više sam sretnija znajući to… …kako srce može zaigrati i na najmanju sitnicu, a na neke velike, skupe i važne ostati ravnodušno… Jer svijet je neobičan… …a život nepredvidljiv… u nijansama koje nam donosi… „Talasi lađe lome, šta srce zna o tome? Srce je ludi husar, pijan i mlad“…  I mogla bih Vam sada pričati kako sam tada prolazila usput kroz neke druge gradove… Nepoznate i zabačene puteve… Rekli bi naočigled neki drugi svijet… Gdje se ljudi ne kreću užurbanim, automatskim hodom… Gdje zastanu na tren i dive se divnoj prirodi… zvijezdama u daljini… Nečijem osmijehu… Gdje kuća na osami ne izgleda samotno… izgubljeno… Usamljeno… Ne, već sasvim suprotno… Kao idiličan dom… Kao prizor koji nudi i ima sve što treba… Mir… Ljepotu… Prirodu… I Njih… A možda se meni taj tren učinila upravo ta slika „savršenom“ … Jer čeznula sam za malo mira… Ne onog za koji sam tu i tamo pred ostalima „glumila“ da imam… Ne… Nedostajali su mi oni trenuci… Koje u ovom trenu ni riječima ne mogu opisati…  I putujući tako ponovno sam se zapitala Hoću li se ikada moći negdje zaista smiriti?... Jer ima nešto u meni što me svako malo navodi na… Na bijeg?... Možda… ******** Zbilja mi je drago što sam ponovno tu… Jer zapravo nisam ni htjela napraviti neku pauzu, ali srce često iznenadi… I odvede u drugi kraj… No eto… Tu sam… I nastavljam priču… :) |
16.08.2007., četvrtak
Heej, ljudi... :)
|
Nije me bilo neko vrijeme... Čini se kako mi je trebala određena pauza... Duža nego što sam sama mislila... Ali tu sam... I ostajem... p.s. napišem napokon štogod ovih dana... :) |
27.06.2007., srijeda
Nakon dugo vremena…
|
Ili se samo meni čini kao da je prošlo toliko vremena, A tek je nekoliko mjeseci u pitanju?… Ne znam, otkako sam donijela odluku prestala sam brojati dane, Jer nema smisla zatvoriti jedan dio svoje knjige i brojati… I čekati da vidiš kako će srce sa vremenom reagirati… Hoće li i ono brzo zaboraviti neke trzaje?... Ne, nisam takva osoba… preveliki sam sanjar i uvijek nastojim vidjeti ono dobro… Šarene boje Života…  A i previše sam ponosna u nekim stvarima… Neki kažu da ću nastradati zbog toga, ali… Isto koliko ću lako nekome do koga mi je stalo dati sve… dati sebe u potpunosti… Toliko tražim i od njih… i od Njega… I ne pokazujem svoje slabosti pred ljudima koji me povrijede na ovaj ili onaj način… A, ne…. Samo se nasmijem… Pogledam ih… I uspravnim korakom odem… A zatim skrenem u sljedeću ulicu… Pokrijem lice rukama… I zaplačem ako to želim… I još uvijek nekada kao naivna djevojčica vjerujem kako me čeka još pregršt divnih nijansi… znam to… :) kako moje ružičaste naočale nisu na meni bez razloga, jer volim ovaj Život… Ljude… Ovaj grad… i ulice koje me ponekada vrate u neke dimenzije koja sam prošla… O da, volim puno toga… i zato si nekada zabranim brojati vrijeme koje je prošlo od nekog trenutka… Jer čeka me još toliko toga… ********************** Ali teško se suzdržati kada ti se netko pojavi nenadano pred nosom... A tebi se u sekundi odigraju sve slike pred očima…  I imaš osjećaj kao da nije prošao ni dan od onog trenutka kada ste zadnji put stajali jedno preko puta drugoga… Kao da je sve isto, a opet ništa nije ni blizu toga?... Događaju li se i Vama ovakve stvari?... Da se nešto preokrene u Vama kada se netko Vaš pojavi odjednom tu?... U Vašem Životu?… ********** „Shvatio sam da je sumrak samo iluzija jer je sunce ili iznad obzora ili ispod njega. A to znači da su dan i noć vezani kao malo što na svijetu; ne mogu jedno bez drugog, a ne mogu ipak opstojati u isti mah. Sjećam se da sam se upitao kako bi to bilo – biti uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni? Osvrćući se unatrag, mislim da ima neke ironije u tome što je ona odlučila pročitati ovo pismo baš u času kad je meni to pitanje palo na pamet. Dakako da ima ironije zato što sad znam odgovor na to pitanje. Sad znam kako je to – biti kao dan i noć; uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni.“ (Nickolas Sparks – Zima za dvoje) Ne znam zašto mi je upravo on pao na pamet kada sam prvi put pročitala ove rečenice… jer iako je već duže vrijeme prisutan na ovaj ili onaj način u mom životu zapravo ga toliko malo poznajem, a opet dijelila sam sa njim neke stvari na način na koji to ne mogu s nikim… Jer kao da me on s tolikom lakoćom shvaćao u tome… nisam mu trebala previše pričati… Jednostavno, pročitao bi me… I ostala bih zapanjena njegovim riječima… Načinu na koji se izražava i kako razmišlja… Njegovim pitanjima… Jer zanimalo ga je puno stvari o meni… Ali ne tipične stvari tipa toga što slušam i gdje izlazim… Ne… Zanimalo ga je čega se bojim… Na što zadrhtim… Zbog čega se smijem… I iako smo družeći se u potpunosti kao prijatelji proveli jako malo vremena zajedno nešto se zauvijek promijenilo u nama… Zvuči glupo?... Možda… ali… Znam samo da taj tren kada se slučajno pojavio ispred mene sve se zaustavilo… I osmijeh je zablistao čim sam ga vidjela baš kao što je pao i međusobni zagrljaj i poljubac u obraz… I uobičajena pitanja koja postavljamo čim nekoga vidimo… Da, dobro mu ide u životu… izgleda sretan… čini se kako su se i njemu neke stvari napokon posložile u životu… - prolazilo mi je kroz glavu dok je pričao o svojoj novoj djevojci sa kojom je nekoliko mjeseci - Drago mi je da si sretan… iako si bio previše oprezan i nepovjerljiv ipak je naišla osoba… - sa osmijehom sam mu govorila dok me nije prekinuo - Da, naišla je osoba koja mi je ukrala srce… zbog koje sam promijenio neke stvari u životu… - polako je govorio - i koja mi je olakšala odluku da odem iz grada, grada koji mi nikada baš nije pristajao srcu… - - Da, selim se… zbog posla i zbog nje… - nastavio je pričati dok sam ga ja u čudu gledala Još uvijek nisam bila svjesna da stoji ispred mene… I toga kako neke osobe na sasvim neuobičajen način promjene neke stvari… - Ali i dalje te povremeno sanjam ili pomislim na tebe… - odjednom je rekao primivši me za ruku – nekada se sam toliko začudim želji da te dodirnem… želji koja je toliko jaka da te poslije sanjam… **************** …I jednom sam pisala post o ljudima koji se shvate već nakon jednog zajedničkog dana… Nakon kratkog razgovora uz nekoliko popušenih cigareta i toplu kavu… Uz osmijeh… I nekako mi se u našim trenucima upoznavanja činilo kako sam jedan drugi dio sebe našla u njegovim očima… Ali zbog posla i nekih ostalih obaveza život nas je odveo u sasvim suprotne smjerove… Predaleko… Ali iako se ne vidimo više već se ponekada čujemo preko telefona, maila ili msn-a još uvijek je tu neka posebna međusobna povezanost… Razumijevanje nekih osjećaja i potreba bez previše riječi… Komunikacija na sasvim nekoj drugoj razini… Drugačijem svijetu… Možda to sada blesavo zvuči ali sigurna sam kako svi imamo neke osobe u svom životu s kojima dijelimo neke „druge svjetove“… Bilo to da se radi o najboljim prijateljima, Momcima ili djevojkama Ili nekome trećem… Znam da je divno s takvim ljudima dijeliti trenutke… I taj tren dok je stajao ispred mene samo sam ga gledala i široko se osmjehivala… Bila sretna… Jer neopisiv je osjećaj s takvim osobama gledati prema Suncu…  ………… |
16.06.2007., subota
Eto ti pjesma, Ludo moja…
|
I dok sam tako večer prije odlaska natrag u Zagreb sjedila pored njega na udaljenoj plaži od grada zagledah se u Zvijezde… One udaljene… i one koje su sjale tako jako da je čovjek imao osjećaj da bi ih rukom mogao dohvatiti… Ali ne može… Takve Ljepote su samo za gledanje i uživanje… Uživanje u njihovom sjaju… i osjećaju koji te prati iznutra dok tako ležiš ispod njih… …jer ima nešto mistično i fascinantno, dočekati zoru pod Zvijezdama… Osjećate li se i Vi posebno pod Zvijezdama?... ******** I spustim pogled na njegovo umorno lice i pomislim koliko se promijenio u ovih nekoliko godina… Ostario?... Ne, već sazrio… Kao muškarac i kao osoba… a opet tako volim njegove dječačke crte lica koje bih mogla i u mraku prepoznati samo kao Njegove… Volim i taj njegovi ponekada blesavi i nezreli smisao za humor… Zamislite li se i Vi ponekada, koliko je zapravo lako voljeti tako posebne osobe u našim životima?... Voljeti ih iskreno i jako unatoč svim njihovim manama i nedostacima?... Jer čini se kako u Dvoje funkcionirate „savršeno“ i nadomještate zajednički sve te sitne rupe…  Njegov me pogled i žmirkanje prisjeti na to da uskoro ponovno odlazim… I nekako se zbog toga opet osjetih djelomično prazna. Jer željela bih da ova večer nikada ne prestane… I zato nastavih uživati u pogledu na Njega i ugođaj oko sebe… A poviše mora opet su letjeli galebovi, I njihova me slika podsjeti na Johnatana… I slobodu tijela i uma koju sam ja osjećala u tom trenutku… Osjećate li se i Vi nekada toliko sretno, prepušteno i slobodno kao da bi mogli poletjeti?... Kao da Vam ali baš ništa ne može pokvariti trenutak i tu Ljepotu?...  ******** sanjari moji, evo vratih se u metropolu nakon odmora... i sada sam ponovno napunila baterije za posao, žurbe i nervoze... za nove pobjede i ideale koji me čekaju.... :)) hmm, ali prije ostvarivanja toga moram riješiti ispite koje već neko vrijeme odlažem... i čitam Vas sve naravno opet... :))  |
05.06.2007., utorak
...
 Hmm, taj Petak... Uvijek je za mene značio nešto posebno... On je dolazio sa Juga, a ja bih ga nestrpljivo dočekivala na kolodvorima... On bi me lagano poljubio i čvrsto zagrlio... A svijet bi u tom trenutku postao samo Moj i Njegov... Jer tko bi nam išta mogao?... I petak je uvijek nosio taj poseban dašak... Kao da bih već od jutra mogla osjetiti njegov miris u vjetru... Ali evo, iako danas nije petak isto se osjećam... Jer za koji sat sjedam na bus... :) I krećem prema Jugu... ******* Najdraži moji blogeri... Odoh s Njim uživati tjedan-dva... i bit ću kao u drugom Svijetu... Daleko od Interneta i ostale tehnologije... :) ...pozdravljam Vas sve puno i čitam Vas opet brzo......  |
03.06.2007., nedjelja
hmmm....
|
Večeras je jedna od onih noći kada bih kradomice promatrala ljude i zamišljala njihove sudbine… Zamišljala bih njihove priče i sve bi bile sretne i lijepe, jer u zadnje vrijeme drugačije ni ne ide… Večeras bih šetala nepoznatim ulicama grada, jer upravo je to sve što mi ponekada treba… Kako bi se misli smirile.. Užurbani svijet usporio… Noć, tišina... tek nekoliko zvukova sa strane… Pogled u daljinu… Ulična lampa i pokoja klupa na koju mogu sjesti kako bih udahnula dim cigarete… Tek toliko je potrebno u onim trenucima kada se neobjašnjivi svjetovi opet isprepletu u mojoj „stvarnosti“...  Večeras ne bih puno pričala… Ni pisala... Jer lagana muzika u pozadini sasvim je dovoljna za ugodnu, mirnu noć… Jer večeras je jedna od onih večeri kada izgledam tužna, izgubljena u svojim mislima... Svom skrivenom svijetu... ali zapravo uopće nije tako... Jer samo je potrebno malo mira... Opuštanja... I pokoja trunka Ljubavi... ******** Jer večeras bih dala sve da je ovdje... |
